12. NA SVJETU

Došao je i taj dan!! Sječam se trenutka kada vozeči se autom prema treningu, (2014 negdi)  pogledao sam se u retrovizor i rekao sebi na glas: “Bit cu među najboljim svjetskim age-grouper-a !! “.

 

 

Još uvjek sam u nevjerici kada gledam šta se desilo: u najbrojnijoj i najjačoj age-grupi na svjetu, među 100inama tisuča rekreativnih sportaša, mnogi od njih koji žive u gradove gdje na raspolaganju imaju vrhunske uvjete za treninge (bazene, teretane, atletske staze, softwere, trenere…) ja, Riccardo iz Brusja, sam 12. na svjetu.

Šta se je sve moralo posložiti za ovakav rezultat, nemam pojma, jednostavno sam zahvalan cjelome svemiru!

Da ne zaboravim nekolilo ključnih momenata ovog iskustva:

  • PRIJE UTRKE

U Koni, na utrci za koju si se spremao toliko dugo, nemožeš smiriti onu neizbježnu nervozu i napetost na uobičajan način. Sve druge utrke nude  “popravni” ako nešto ne ide po planu. Na takav način navikneš nositi se s pritiskom tako da ne daješ preveliku važnost toj utrci jer je ona uvjek “samo” neka u pripremi ili kvalifikaciji za Konu. Ali kada ta Kona dođe, nemožeš koristiti taj trik za rasteretiti se  pritiska, to je taj dan kojemu je sve bilo podređeno, napetost, nesigurnost i nepotrebna preispitivanja sve su veči šta je utrka bliža.

Srečom, na briefingu, dva dana prije utrke, rijeci Mark Rileya došle su kao prava tableta za smirenje. Covjek (poznat kao “The voice of Ironman”) je pričao kako ga mnogi ovih dana traže čarobni tajni savjet kako uspjeti na utrci. Rekao je da je njegov odgvor svima: just be you!!.

Tako jednostavno a tako efektno. Samo sam trebao biti onaj ja koj godinama trči gore-dole po otoku Hvaru.. Trebao sam odraditi utrku imajuči na umu da se pobjede osvajaju na treningu, kroz duge mjesece rada, a da na utrci samo ideš pokupiti svoju zasluženu medalju. Prevrtio sam u glavi kratki isječak filma dugog 4 godine, pobjede i porazi, ozlijede i lomovi, padovi i trenutke kada sam letio….  I to je bilo to. Spreman si!, uživaj i idi po svoje zasluženo priznanje.

  • UTRKA

Osječaj na dan utke je bio jako dobar. Mirno jutro, prekrasni prizori cudesnog otoka, adrenalin, napetost na nivou, sve kako treba. Slijedili su dobro plivanje i pametno odrađena bicikla najviše zahvaljujići iskustvu i greškama iz mog prvog nastupa 2015.

Očekivao sam trenutak istine oko 14. kilometra trčanja, na mjestu gdje sam “pukao” prije dvije godine. Tako je i bilo, prva mantavica i velika kriza  pojavile su se na istome mjestu kao i 2015. Horor i nevjerica da ce se ista prica ponoviti.. Tjelo pali sustav “safety mode” : noge uspore, odkucaji srca blokiraju na niske okretaje, mozak pocinje vrtiti samo negativne misli i mali crveni vrag nad lijevom ramenu krene šaptati: odustani, odustani..

Na svu sreću, bio sam se pripremio za ovakav razvoj situacije. Jolly “zovi pomoć” su bile rjeci mog trenera, legende triatlona Jurgen Zack, koji uvjek kaže: na Ironman utrkama ne pobjedi najbrži nego onaj koji zadnji uspori. Prestao sam gledati na sat i prosjecima koji do tada nisu baš bili realni, i krenuo u utrku na “tko zadnji uspori”.

Bilo je nakon toga još manjih kriza, ali je bilo još i priremljenih “Jolly-a pomoc” u vidu slide-showa dragih lica koji  koji su mi bili potpora da bi stigao na tom trčanju odbrojavajuci kilometre do cilja.

300 metara do cilja, Ivana mi je dodala hrvatsku zastavu. Cinila mi se je teška 100 kila, nisam znao di cu s njom od slabosti. Sve mi je bilo mutno i bez tona, prošao sam kroz cilj, srušio se i došao k sebi nakon 30ak minuta na ležaljci u medicinski šator. Tada sam prvi put shvatio da sam uspio. Prelpalvila me je lavina izmješanih emocija koje i sada , nakon 5 dana, nisu krenule u nekom smislenom toku.

Nije me ni briga, neka ova “omamljenost” traje koliko treba. Nema više sata ni tabele treninga barem do nove godine. Odmor, opuštanje i proslava s dragim prijateljima. I šta više dodati. Sretan sam!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *